Proza s osame

O jednoj knjizi Mihaele Gašpar prvi put sam pisao potkraj 2013. godine u Vijencu. Bila je to njezina prva i zasad jedina zbirka priča Slatkiš, duhan, britva, u kojoj dominira tema o unutarobiteljskim odnosima. Pripremajući se za pisanje teksta o njezinu novom, osmom po redu romanu Treće noći, pogledao sam nakon dosta godina taj svoj prikaz u kojem sam zabilježio ono što mi se činilo karakterističnim i literarno zanimljivim u spisateljičinim pričama. I shvatio da je u toj zbirci priča već sadržano u malom ili jasno najavljeno sve ono tematski, stilski i poetički važno što će se oblikovati i ostvariti u kasnijem proznom stvaralaštvu Mihaele Gašpar.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2026.

Njezina pozicija u hrvatskoj prozi tih godina činila mi se samosvojnom jer se odmicala od tzv. velikih ili globalnih tema u čijem je žarištu bio kritički odnos prema društvenoj zbilji; usredotočila se na intimne, psihološke uvide u sferi muško-ženskih ili obiteljskih odnosa. Izbjegavajući krupne društvene teme, autorica se može bez većih posljedica odreći socijalne, ekonomske, političke motivacije postupaka svojih likova. Tu će pak prazninu obilato popuniti cijeli niz boleština – od onih običnih, banalnih, preko raznolikih ovisnosti, fobija, ludila, hereditarnih bolesti, bliskog dodira erosa i thanatosa.

Za narativnu strategiju kojom se služi ova spisateljica nisu neophodni ni precizni podaci o stvarnom vremenu u kojem se nešto zbiva niti topografska korektnost. Tako, recimo, ni u romanu Treće noći čitatelj neće naći nijedno vlastito ime naselja (grada, sela) u kojem borave likovi romana, nijedan geografski pojam, ne zna se pouzdano vrijeme koje je proteklo između opisanih događaja, pa čak ni ime glavnom junaku – dok drugi važniji likovi imaju imena! Nenaviklu čitatelju nedostatak takvih detalja može zasmetati jer mu se bez čvrstih podataka predodžba razvodnjava; spisateljica takve manjkove zna nadoknaditi opisima snažnih olfaktivnih, vizualnih i auditivnih senzacija što ih doživljava protagonist tražeći spas u divljini planine.

Fabularna je okosnica psihološkog romana Treće noći ljubavna priča bezimenog glavnog junaka, u isto vrijeme pripovjedača romana u prvom licu, čvrsto prepletena elementima mita. Što se mitologije tiče, posrijedi su tri ženska lika, koje narator uvodi u priču romana kao suđenice: Ona Koja Prede, Ona Koja Mjeri i Ona Koja Reže.

U slavenskom vjerovanju tri vile dolaze djetetu trećeg dana od rođenja (odatle naslov knjizi!) da bi ga promotrile i odredile mu sudbinu – priča koja se oslanja na starogrčke i starorimske mitove o boginjama sudbine – Moirama, odnosno Parkama. Tri domaće vile prate i komentiraju zbivanja u životu glavnog junaka. Radnja romana ne odvija se kao niz uzročno-posljedično povezanih i vremenski poredanih motiva (fabula), nego u vremenskom diskontinuitetu (siže u teoriji formalizma), onako kako je zamislio autor da bi dinamizirao radnju, držao čitatelja u napetosti ili zbog nekog drugog razloga. Tako ovdje priča počinje u sadašnjosti bijegom protagonista iz civilizacije, loše prošlosti i osjećaja krivnje u planinu i njegovim pokušajem da se uklopi u svijet prirode, a potom se u vremensku liniju sadašnjosti ubacuju analepse iz kojih čitatelji doznaju uzroke njegovih sadašnjih postupaka.

Treće noći jedan su od rijetkih romana u kojima se autorica poslužila socijalnom motivacijom da bi objasnila njegove postupke i sudbinu: „Sirotinja kao mi, prvo se nauči pristojnosti i urednosti. Znaju da bradu treba pognuti na prsa nakon isprike i isturiti je prije udarca, a jezik zalijepiti za nepce. Sirotinja zna da je potrebno pokoriti se i otrpjeti. Oni već znaju da se ne smije hodati posred ulice već uz plotove i bandere jer sirotinji uvijek pripadaju rubovi.“ Protagonist je sa svojom braćom odrastao na društvenom rubu, u siromaštvu, uz oca kokošara i kriminalca, odbačen i posramljen. U jednom trenutku ukazala mu se prilika, ali je nije iskoristio. Nije našao pravi odgovor na vječito pitanje može li se osloboditi nasljeđa, onoga s kime je i u čemu je odrastao i živio. Kad nije bio zaposlen, a trebalo je partnerici Klari i njemu novca, provaljivao je noću u kuće i stanove, uzimao novac i zlatninu, a ni ona ni on nisu osjećali žaljenje prema onima koji su ostajali bez svog nakita. Nikad o tim krađama nisu razgovarali kao o nečemu što ima ikakve veze sa zločinom. „Osjetio sam kako se u meni nešto poravnava. Ne savjest. I nije se radilo o kajanju. Radilo se o tome da sam znao da nisam promašio put, nego da sam išao baš onim kojim sam htio. To je bio moj put. Sve ostalo uopće mi nije pripadalo i sve su to bili jadni pokušaji da izbjegnem ono što mi je
predodređeno.“

Dvije su stvari o kojima ovdje nije bilo riječi, a čitateljima bih preporučio da na njih obrate pažnju. Prva je ljubavna veza protagonista i Klare koja je imala svoje uvjerljivo opisane uspone i padove, trenutke iluzije o sretnom zajedničkom životu, povijest Klarine psihičke bolesti, ali i opake nesporazume o slobodi i sudbini, o krivnji i odgovornosti. Druga su stvar briljantni autoričini opisi personificirane prirode i pun kofer slika, zvukova i mirisa.